Gerber (lat. Gerbera) je niskorastuća, grmolika biljka , visine 20-30 cm. Pripada porodici Asteraceae, a potječe iz toplih dijelova Afrike, Madagaskara i Azije. Ime je dobila prema biologu Traugottu Gerberu, a prvi put opisao ju je J. D. Hooker u časopisu Curtis Botanical Magazine davne 1889. godine.
Voli sunčana i topla mjesta i dobro podnosi vrućine. Listovi su duguljasti, valoviti, skupljeni u rozetu, sjajne zelene ili srebrnaste boje. Iz rozete na krupnim stapkama izlaze prekrasni cvjetovi. Preko noći cvjetovi se zatvaraju, da bi se sa prvim zrakama sunca opet otvorili. Ovaj tip gerbere nije pretjerano zahtjevan, potrebno je voditi računa da je tlo uvijek vlažno, povremeno dohranjivati biljku zbog obilne cvatnje i redovito odstranjivati ocvjetale dijelove kako bi biljka imala dovoljno snage i hrane za nove cvjetove. Može se saditi u gredice, kamenjare, cvjetnjake ili posude. Kao ukrasna biljka veoma je zahvalna jer cvate od polovice svibnja do listopada, odnosno do prvih mrazeva.
Cijelo ljeto neumorno će krasiti vašu terasu ili dvorište.

Gerbere se često uzgajaju i koriste kao rezano cvijeće, danas postoji mnogo kultivara koji se razlikuju po visini, od onih niskih od 20 cm pa do visokih od 50 cm. Većina kultivara koje danas poznajemo križanci su dviju vrsta, Gerbera jamesoni i Gerbera viridifolia, a poznati su pod nazivom Gerbera hybrida. Profesionalni uzgoj gerbera puno je zahtjevniji posao i traži dodatne investicije.

Karakteristike
Cinija je jednogodišnja vrsta, ima uspravnu stabljiku koja naraste od 40 do 90 cm u visinu, međutim postoje i niske sorte koje narastu do 15 cm. Na stabljici se nalaze jajoliki listovi, smješteni jedan nasuprot drugom, koji su kao i stabljika presvučeni dlačicama. Na vrhu stapke nalazi se cvijet, koji je kod starijih kultivara jednostavan, nalik onom ivančice. U cvijetovima su zastupljene gotovo sve dugine boje, osim plave. Plave cinije ne postoje.
Cvjetna glavica ima promjer otprilike pet centimetara. Ova vrsta obiluje mnoštvom kultivara, danas postoji preko 100 kultivara koji se razlikuju po visini, boji i izgledu cvijeta i latica. Tako imamo one jednostavne, duple i onaj nalik na cvjetove dalije, takozvani pompon.

Uzgoj i njega
Cinije nisu zahtjevne biljke i lako se uzgajaju ako smo im osigurali toplo i sunčano mjesto. Samo poneki kultivari uspijevaju u polusjeni. Dobro podnose sušu, a ako su gusto posađene, u uvjetima visoke vlage, može doći do pojave pepelnice iako je većina novih kultivara otporna na tu pojavu. Odgovara im klima koju karakteriziraju duga i topla ljeta s malo padalina. Vrlo su osjetljive na mraz. Pošto su pojedine vrste različitih veličina, koristi se u različite svrhe. Tako patuljaste kultivare možemo koristiti za prozorske sandučiće ili kao ukras terasa, dok se visoki kultivari uzgajaju na vrtnim gredicama i mogu se koristiti za rez. Zbog prekrasnih boja često se koriste kao rezano cvijeće koje stavljamo u vazu, jer ostanu dugo svježe. Najviše im odgovara duboka vaza napunjena s ne previše hladnom vodom. Vodu treba mijenjati svaki dan.
Cinija je vrsta koja se odlikuje dugom cvatnjom pa tako cvatu od srpnja do studenog odnosno do prvih jesenskih mrazova. Kako biste joj produžili cvatnju redovno uklanjajte ocvale cvjetove, da se biljka ne bi nepotrebno umarala i trošila svoju energiju u stvaranje sjemena. Biljku treba redovno zaljevati tokom vrućih dana.

Razmnožavanje
Ciniju je najlakše razmnožiti pomoću sjemena koje se sije u proljeće, kada prestane opasnost od kasnih proljetnih mrazeva. Cinije se mogu na gredicu u vrtu posijati u maju, a još bolje uspijevaju ako se uzgoje iz sjemena u stanu, a tek u lipnju se presele na gredice u vrtu.
Posadite je na sunčano mjesto u bogatu zemlju, tako da biljka može cijelo ljeto cvasti, sve do studenog, kada odumire od velikih hladnoća i mraza. Pogodna je za sadnju u gredice, kamenjare i cvjetne posude. Visoke vrste sadite u pozadinu mješovitih gredica i prirodnog vrta.
Osim sjemenom, biljka se može razmnožavati pomoću mladih presadnica, presadnice se sade kada su sadnice stare od šest do osam sedmica, a pri presađivanju treba biti oprezan jer je korijen cinije osjetljiv na presađivanje.
Sjeme se skuplja kad se cvijet potpuno osuši. Cinija ima 2 vrste sjemenki, ovisi o građi sredine cvijeta. Prva vrsta sjemenki nalazi se u nastavku latica, duguljasta i s 3 brida, a druga vrsta u sredini bez latica, one su srcolikog oblika i plosnate.

Svojim živopisnim bojama cinije jako privlače leptire u vrt, a i bubamare koje su prirodni neprijatelji lisnih uši, pa ih je uputno posaditi svuda po vrtu. Osim prekrasnog šarenila u vrtu, imati ćete i velike koristi za biosustav.

Kukuruz šećerac je izvrstan kulinarski specijalitet jer sadrži tri puta više saharoze od drugih vrsta kukuruza. U poluzrelom stanju daje vrlo ukusno zrno koje se upotrebljava za pripremu različitih jela, od juha, variva, salata do kukuruznog brašna i pahuljica. Kuhanje i pečenje kukuruza oslobađa molekule koje štite organizam i ujedno povećavaju antioksidativnu moć kukuruza pa on štiti od raka i bolesti srca. Dakle, kukuruz šećerac nije samo izvrsna namirnica, nego donosi zaista višestruke koristi našem organizmu.
Palačinke na meksički
Domaći kukuruzni kruh
Osim u pripremi hrane, upotrebljava se u proizvodnji lijekova i kozmetičkih preparata. Dijelovi koji donose koristi su vlati i zrnje. Klipovi se beru tijekom ljeta, a vlati se tada pažljivo uklanjaju. Od vlati se pripremaju različiti ekstrakti, a najčešće se upotrebljavaju zbog protuupalnih svojstava u lječenju bolesti mokraćnih puteva, propisuju se kod poremećaja jetre i žučnog mjehura. Vjeruje se da vlati mogu pomoći u snižavanju krvnog tlaka i razine šećera u krvi.

Priprema:

• stavite jednu čajnu žličicu sušenih vlati u jednu šalicu vode

• brzo zavrijte pa ostavite da odstoji 5 minuta

• pijte jednu šalicu tri puta na dan

Iz sjemenki ili zrnja dobiva se kukuruzno ulje koje sadrži puno vitamina E i nezasićene masne kiseline. Ovaj je kukuruz dobar izvor B vitamina koji je važan za dobar rad mozga, folne kiseline koja čuva krvožilni sustav i prehrambenih vlakana koja snižavaju povišeni kolesterol što ga svrstava u vrlo zdravu biljku.
Sljedeći put kada vas primami miris kukuruza, prisjetite se i njegovih ljekovitih svojstava.

Kiseljenje kapara

Jedan od načina kako se mogu spremiti kapare je kiseljenje. Nakon berbe cvjetnih pupova, otkidaju se peteljke s pupova, a pupovi ostavljaju da se posuše dan-dva. Zatim se potope u morsku vodu ili ih se dobro posoli te se tako drže jedan do dva dana. Potom se ispiru hladnom vodom i stavljaju u ocat, te na sunce deset dana. Pritom nastaju kiseline kaprin i senfolglykosid, koje kaparima daju njihov pikantan okus. Nakon deset dana nečisti ocat se mijenja čistim, malo razvodnjenom octom. Boja tako spremljenih kapara kreće se od maslinasto do plavo zelene, drže se zatvoreni i mogu se čuvati do godinu dana.
Koriste se kao dodatak umacima, salatama, tjestenini, ribi i mesu, dajući im pikantan okus Mediterana.

Najpoznatiji kaktus vjerojatno je božićni kaktus – Schlumbergera truncata ili Zygocactus truncatus, prekrasna svima dobro poznata biljka koja cvate za vrijeme božićnih blagdana kada se većina biljaka nalazi u stanju mirovanja, pa tako pridonosi sveopćem svečanom ugođaju. Ima plosnatu nazubljenu stabljiku na čijem se vrhu zimi razvije cvijet egzotičnog izgleda nalik trubici, dug i do 7,5 cm. Boja cvjetova varira od boje trešnje, preko ružičasto-ljubičaste, samo ružičaste, crvene pa čak do bijele. Traži stalno mjesto, dosta svijetla, redovito zalijevanje (pri čemu se ne smije pretjerati sa zalijevanjem) te prihranjivanje svaki drugi mjesec.
Uz božićnu zvijezdu i božićno drvce, božićni kaktus pripada biljkama koje su ukras božićnih blagdana. Potječe iz tropskih šuma Brazila gdje raste kao parazit u krošnjama drveća.
Moj božićni kaktus je ružičasto-ljubičasti, već ima cvjetne pupove i svaki čas bi nas trebao razveseliti svojim čudesnim cvjetovima.

Lijepa i otrovna
Pripada grupi mlječika, a njezin mliječni sok je vrlo otrovan, pa ukoliko dođe u dodir s kožom, treba ga odmah isprati hladnom vodom. Božićnu zvijezdu zato treba držati podalje od male djece i kućnih ljubimaca, a prilikom orezivanja najbolje je ruke zaštititi rukavicama.
Prema legendi, svoj atraktivan izgled duguje Asteškoj boginji kojoj je zbog neuzvraćene ljubavi prepuklo srce, a iz kapljica njene krvi izrastao je vatreni cvijet okružen tamnozelenim listovima.
Danas, osim crvene koja je najtraženija, postoje i božićne zvijezde sa bijelim ili blijedokrem braktejama te ružičastim ili krem sa ružičastim dijelom u sredini.

Značenje i korištenje
Asteci su crvene listove ove biljke (pricvjetne listove – brakteje) koristili za dobivanje purpurne boje. U Meksiku se kao sveta biljka koristila za ukrašavanje hramova, djevojačkih soba pred udaju i za vrijeme praznika. U kršćanstvu ima simbolično značenje vezano uz božićne praznike i rođenje Krista – dio je božićne dekoracije te unosi svečani ugođaj u svaki dom. U Americi se masivno kupuje i poklanja za Božić i Dan zahvalnosti.

Smještaj i njega
Božićna zvijezda voli dosta svjetla, ali bez izravnih sunčevih zraka, visoku vlažnost zraka pa je poželjno da se drži u podmetaču s vlažnim kamenčićima, te temperaturu oko 18 stupnjeva. Dok raste, treba zalijevati 2-3 puta tjedno, ali paziti da se ne pretjera. Ne voli propuh, suhi zrak i hladnoću.
Ako želite da vam božićna zvijezda cvijeta i iduće godine, potrebna je adekvatna njega s obzirom da je to fotoperiodična biljka – cvjeta samo kada je dan kraći od 10 sati.

Hrvatski naziv za iris je perunika, a dolazi od naziva staroslavenskog boga groma Peruna i njegove žene boginje Perunike, dok latinski naziv iris dolazi od naziva starogrčke božice duge Iride, koja je kao glasnica bogova dugom šarala s visina prenoseći poruke na zemlju. Vjerovalo se da tamo gdje duga dotakne tlo ili grom udari u zemlju, izraste iris (perunika) i to svaki puta vjerojatno druge boje. U starom Egiptu perunika je predstavljala kraljevski i božanski simbol moći i uzvišenosti, a zbog ljepote i raznolikosti boja i oblika cvjetova još je zovu i “orhideja sjevera”.

Kod nas postoje brojne vrste perunika koje rastu samoniklo po kršastim stijenama jadranske obale, a neke od njih su ujedno i endemi naše flore – ne nalaze se ni na jednon drugom staništu na svijetu. To su hrvatska perunika (Iris croatica), patuljasta jadranska perunika (Iris adriatica), ilirska perunika (Iris illyrica) i jadranska ili blijeda perunika (Iris pseudopallida).
Rod perunika danas broji oko 300 vrsta trajnica, a uzgajaju se najviše za ukras zbog prekrasnih boja i oblika cvjetova. U Hrvatskoj raste oko 12 samoniklih vrsta, kojima pripadaju i prethodno navedeni endemi.

Iris (perunika) je biljka koja pripada porodici Iridaceae, zajedno s rodovima gladiola (Gladiolus) i šafrana (Crocus). Iz valjkastog, puzavog i trajnog podanka rastu uski, uspravni i sabljasti listovi. Cvjetna stabljika može narasti do 1,5 m visine i obično ima dva do tri cvijeta, a cvjetovi se sastoje iz 6 u 2 reda poredanih cvjetnih listova od kojih je vanjski svinut a unutarnji uspravan. Cvjetni listovi su najčešće plave boje sa žutim ili bjelkastim mrljama i prevučeni ljubičastim žilicama. Osnovna podjela: Iris Pseudacorus – vodena perunika koja cvate žutim cvjetovima, Iris Ensata – japanska koja ima plave, bijele i ružičaste cvjetove, Iris Germanica – njemačka i Iris Sibirica – azijska.

Pojedine vrste perunike upotrebljavaju se i u farmaciji te izradi parfema. U ljekovite svrhe u listopadu se iskapa podanak koji sadrži eterično ulje, dosta smole, tanin i glikozid iridin. Podanak perunike su nekada Indijanci koristili kao lijek protiv vodene bolesti.

Ljekoviti dio biljke su sočni listovi. Od ljekovitih tvari, čuvarkuće sadrži: polisaharide koji pozitivno utječu na imunološki sustav i liječenje kancerogenih bolesti, zatim eterična ulja, mravlju i jabučnu kiselinu, smolu, biljne sluzi i druge tvari. Za liječenje se koristi svježe istisnuti sok iz listova. U narodu je najpoznatiji kao lijek protiv uhobolje – kod bolova u ušima potrebno je nekoliko kapi svježe iscijeđenog soka iz listova ukapati u uho. Koristi se i za liječenje nervne rastrojenosti, nemirnih snova, bolova uzrokovanih gihtom, protiv čireva, rana, opeklina, odstranjuje bradavice i kurje oči itd. Koriste se i oblozi od soka ili svježe zdrobljenog lišća čuvarkuće kod uboda pčela i drugih insekata, raspucane kože, herpesa zostera, hemoroida. Od svježe ubranih listova može se spremiti i čaj koji djeluje protuupalno, diuretički i osvježavajuće na organizam. Ljekovitost čuvarkuće u potpunosti nije ispitana, pa se još uvijek najviše koristi u narodnoj medicini.

Povezanost ljudi i čuvarkuća potječe još iz davnih vremena, kada su ga ljudi uzgajali na krovu zbog vjerovanja da štiti kuću i ukućane od groma, vještica i bolesti.
Poznata narodna poslovica veli: bolje čuvarkuća na kući nego dva psa pred kućom.

Mit o nastanku krizanteme
Prema mitu, nimfa Klitija se zaljubila u boga sunca Helija, kojem se više sviđala njena sestra Leukotoja. Ljubomorna Klitija proklela je svoju sestru i na taj način uzrokovala njenu smrt. Nakon toga je pobjegla u pustinju, gdje je bez hrane i pića devet dana samo sjedila na zemlji i gledala u sunce. Kada je umrla njeno tijelo se pretvorilo u cvijet, nazvan krizantema. Cvijet se tijekom cijelog dana, baš kao i Klitija okreće prema suncu i prati njegovu putanju.

U Europu je slučajno prenesena krajem 19.stoljeća iz Sjeverne Amerike, a u Hrvatskoj je prvi puta primijećena 1941. godine.

Ambrozija cvate od lipnja do početka kolovoza, međutim najveća koncentracija njene peludi je u kolovozu i rujnu. Pelud izaziva kihanje, suzenje očiju, kašalj, začepljenost nosa i u težim slučajevima gušenje. Kod milijjuna alergičnih osoba diljem svijeta ambrozija je uzročnik peludne hunjavice ili alergijskog rinitisa koji može prerasti u vrlo neugodnu alergijsku astmu.

Kako prepoznati ambroziju?

Ambrozija naraste do 1-1,5 m visoko, stabljika je uspravna, razgranata i dlakava, listovi su perasti duljine 5-10 cm, a cvjetovi su žućkasti, glavičasti, skupljeni u grozdaste cvatove na vrhovima stabljike i grana.
Najsigurniji način za njeno uništenje je isčupati nju zajedno s korijenom.
Može li se iskorijeniti ambrozija?
Zašto se kasni s akcijama uništavanja ambrozije?